SVEDOK Internet



Broj 1078.

Poseta
5099011

Aprililiiiiii...

Udar antičkog usuda

Kako se kalio Beli?!

TRAGICNO RUŽENJE I NIPODAŠTAVANJE SRPSKOG NARODA

KETMEN DRUGE SRBIJE


          Redakcija Pretplata Marketing Tekstovi tekst Iz starih brojeva Mali oglasi

Zašto srpski političari, čast izuzecima, pa i srpski pravoslavni velikodostojnici, jedno pričaju u Beogradu za srpske medije, a drugo u Zagrebu za hrvatski tisak
DVE ISTINE MITROPOLITA PORFIRIJA
Piše: Vladan Dinić

       Jurici Kerbleru, mom dugogodišnjem kolegi, dopisniku Novosti iz Zagreba i Hrvatske, i mom ličnom i dragom prijatelju, danas novinaru u zagrebačkom tjedniku “Globus”, apsolutno verujem da je verno preneo svaku iskazanu reč nekdašnjeg višedecenijskog monaha manastira Kovilj, danas zagrebačko-ljubljanskog mitropolita Porfirije, s kojim je razgovarao u njegovoj zagrebačkoj rezidenciji na Sv. Duhu...
       Istog dana kada je u Novinarskom domu bio proslavljen pravoslavni Božić, gde je, prvi put u ulozi premijera, došao i Andrej Plenković.
       PORFIRIJE: - Rekao sam u svom pristupnom govoru da ćemo se Zagreb i ja voljeti javno, a ne volim iznevjeriti sebe. I ma što god netko mislio, ljutio se, ma koliko me bilo tko optuživao, ja sam episkop Crkve, ali istovremeno i običan monah iz manastira u Kovilju koji se trudi služiti Bogu. I Zagreb i ja volimo se javno i Zagreb i ja voljet ćemo se javno, pa makar to nekome smetalo ili bio ljubomoran zbog toga!
       Istina, za ljubav je, obično potrebno – dvoje, i ovo pravo da se voli, kad hoće i s kim hoće, niko ne bi smeo da spori bilo kome, pa i episkopu Porfiriju, ali...
       Negde s početka januara, (10. januara 2017.), u Beogradu, na maloj TV „Hram“, koja se ne vidi ni u celom Beogradu, a kamoli Srbiji, u Hrvatskoj nikako, dok se „Globus“ slobodno i javno prodaje u Beogradu, tu „svoju ljubav sa Zagrebom“, iskazuje na malo drugačiji način:
       Prema pisanju „Danasa“ prenosimo inserte iz intervjua Porfirija TV „Hram“:
       Mitropolit Porfirije:
       “Srbi u Hrvatskoj su u strahu i da u Hrvatskoj žive u dubokoj frustraciji i dubokom strahu”.
       Mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije izjavio je da je srpski narod u Hrvatskoj opterećen dubokom frustracijom i dubokim strahom i da se i najmanja varnica koja postoji između Srbije i Hrvatske stostruko reflektuje na njih.
       Osnovni ton koji postoji jeste da je naš narod opterećen dubokom frustracijom, dubokim strahom.
       Najblaže rečeno, malo sredina u kojoj se nalaze čini da se oni oslobode tog straha, ili da bar bude manji, rekao je mitropolit Porfirije u intervjuu televiziji „Hram“.
       Porfirije je rekao da je i „najmanja dobra reč koja postoji između te dve države otvaranje pluća za disanje našeg naroda“.
       Ocenjujući položaj Srba u “lijepoj našoj”, mitropolit Porfirije je ocenio da su Srbi u Hrvatskoj „duboko u grču i duboko zatvoreni“.
       - Još ne znam šta bi sve trebalo učiniti da to bude drugačije.
       On je rekao i da često oseća duboki bol zbog toga što vidi koliko je dubok strah u našim ljudima koji samo čudom Božijim može da bude izlečen.
       Naveo je da je strah opravdan i subjektivan.
       - Ponekad on nije možda faktografski razumljiv, ali je opravdan zato što postoji stalna atmosfera koja produbljuje subjektivni strah koji je naslaga ne dva i tri dana, nego naslaga decenija tragičnih odnosa između dva, u osnovi bratska naroda, istakao je mitropolit Porfirije.
       Međutim, rekao je episkop Porfirije, da je sreo bezbroj dobrih ljudi, boljih od njega koji su pokazivali neuporedivo veću ljubav i razumevanje prema njemu nego što je on prema njima.
       “Ja svugde idem ovako odeven. Naiđem na neku provokaciju, ali često naiđem i na odobravanja i na pozdravljanja, rekao je mitropolit Porfirije.
       On je dodao da u poslednje vreme često nije sklon da daje ad cok tumačenja, na primer, o postavljanju ploče u Jasenovcu, ili mitingu ispred Srpskog narodnog vijeća, gde je i „Crkva bila itekako na tapetu“, ali se to u javnosti nije videlo.
       On je rekao da Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj nedostaju finansijska sredstva:
       - Tamo ne postoji mogućnost da Crkva ima priloge od naroda i da te priloge distribuira tamo gde je to potrebno. Moramo iz nekih nekretnina i raznih svojih aktivnosti da obezbedimo sredstva iz kojih možemo da razvijamo različite projekte u svom pastirskom i misionarskom radu, istakao je mitropolit Porfirije. (DANAS)
       Dakle, strah, frustracija, nemir, nesigurnost, provokacije i slično, Srba u Hrvatskoj, posebno ohih koji su, proterani u “Oluji”, ostali i bez bliskih i bez doma i imovine, može da se kaže javno, ali u Beogradu?!
       Ali, o tome, naravno ni reč u Hrvatskoj?
       To je, valjda, i cena te “dvosmerne ljubavi između Porfirija i Zagreba”?
       Ili, da se ipak ne radi o dvojnom moralu mitropolita Porfirija?
       Da jedno priča u Zagrebu, u Hrvatskoj, a drugo u Beogradu, u Srbiji...
       Da ne bih ogrešio dušu, zamerio se čoveku, mitroplitu Porfiriju, po difoltu bližem Bogu i nebesima, evo i njegovog intervjua u „Globusu“ (broj 1362 od 13. januara ove gidine...)
      
       PORFIRIJE MITROPOLIT ZAGREBACKO-LJUBLJANSKI
       Hrvatska je postala moj dom. Kad se iz posjeta Srbiji vraćam u Zagreb, kažem: Idem kući
      
       PIŠE JURICA KORBLER:
       SNIMKE SANDRA ŠIMUNOVIĆ/HANZA MEDIA
      
       Rekao sam u svom pristupnom govoru da ćemo se Zagreb i ja voljeti javno, a ne volim iznevjeriti sebe. I ma što god netko mislio, ljutio se, ma koliko me bilo tko optuživao, ja sam episkop Crkve, ali istovremeno i običan monah iz manastira u Kovilju koji se trudi služiti Bogu. I Zagreb i ja volimo se javno i Zagreb i ja voljet ćemo se javno, pa makar to nekome smetalo ili bio ljubomoran zbog toga - rekao je zagrebačko-ljubljanski mitropolit Porfirije, s kojim sam razgovarao u njegovoj zagrebačkoj rezidenciji na Sv. Duhu istog dana kada je u Novinarskom domu bio proslavljen pravoslavni Božić, gdje je prvi put u ulozi premijera došao i Andrej Plenković.
       Ono premijerovo „Hristos se rodi“ više nije bila medijska senzacija kao kada je to izgovorio bivši hrvatski šef Vlade Ivo Sanader u siječnju 2004. godine.
       IZBOR ZA ZAGREB: Nismo se ni rječju sve vrijeme razgovora dotakli politike, turbulentnih hrvatsko-srpskih odnosa, Stepinca, mogućeg posjeta pape Franje Srbiji.
       Ovaj put razgovarali smo o mitropolitovoj novoj knjizi „Zagreb je i ja se volimo javno“, čiji naslov je nastao iz onih nezaboravnih Arsenovih stihova u kojima veliki pjesnik kaže „Zagreb i ja se volimo tajno“.
       Mitropolita znam otkako je došao u Zagreb, ali nikada do sada nismo razgovarali o okolnostima kako su se vrh Srpske pravoslavne crkve i patrijarh Irinej odlučili baš njega poslati nakon smrti mitropolita Jovana, koji je označio jednu epohu. Za crkveni vrh u Beogradu ovo osjetljivo mjesto uvijek je bilo važno i kada se odlučivalo tko će zamijeniti mitropolita Jovana, uz dr. Porfirija Perića bilo je još prijedloga.
       „Nikada nisam ni pomislio da bih mogao biti mitropolit u Zagrebu. Kada je umro mitropolit Jovan, bio sam na njegovoj sahrani i tu je bilo petnaestak episkopa. Poslije sahrane svi su uz kavu razgovarali o raznim temama, a jedna od njih je bilo i neobavezno razmišljanje što ćemo sada, koga bismo mogli izabrati za novog mitropolita u Zagrebu.“
       Priznaje, bio je potpuno nezainteresiran za taj razgovor, jer mu nije bilo ni na kraj pameti da bi on mogao biti taj.
       „Cak sam nešto šetao dok su episkopi razgovarali na tu temu, nisam ni čuo što su sve govorili. Nitko nije ni spomenuo moje ime.“
       Ipak, 2014. godine, na svibanjskom zasjedanju Sabora SPC-a, na prijedlog patrijarha Irineja odlučeno je da u Zagreb dođe Porfirije i ocijenjeno je da on može najbolje odgovoriti na izazove i potrebe Crkve.
       „Do samog Sabora nisam ni znao da ću biti izabran, a jednom prilikom mi je patrijarh Irinej samo usput rekao da imena koja se spominju za Zagreb ‚nisu loša‘, ali da on misli da bi najbolje bilo da to budem ja. Na te njegove riječi sam se malo iznenadio i nisam uopće reagirao i do Sabora gotovo da sam zaboravio na tu rečenicu.“
       Kada je izabran, pred odlazak u Zagreb, njegova svetost patrijarh Irinej mu je dao samo jedan savjet.
       „Rekao mi je da ne moram ništa naročito raditi osim da se potrudim raditi ono što sam radio u Srbiji na mjestu episkopa i starješine manastira. S istom pažnjom i trudom. I da vodim računa da sve činim u duhu Evanđelja, a ono što ne budem mogao ionako će Bog učiniti, da urodi plodom i bude na korist vjernom narodu naše Crkve, ali i čitavom društvo u kojem živim.“
       „Ekselencijo, jeste li pred dolazak u Hrvatsku već bili u Zagrebu?“
       Kaže mi da je do ustoličenja u nekoliko navrata posjetio Zagreb, ali da mu je posebno u sjećanju ostao dolazak dok je još bio student.
       „Studirao sam arheologiju i u Zagrebu je bila izložba Oskara Kokoschke. Došao sam, mislim da je to bila 1982. godina, tim povodom s grupom studenata povijesti umjetnosti pogledati izložbu i tada sam prvi put vidio Zagreb. Prošetao sam gradom, razgledao arhitekturu, osjetio ambijent. U tri dana uspostavio sam kontakte s nekim zagrebačkim studentima i osjetio da imamo ista ili slična razmišljanja i teme koje nas zanimaju.“
       Kroz razgovore došlo se i do tema u kojima se raspravljalo o duhovnim traganjima.
       „Bile su to teme vezane za pitanje smisla života, oko sistema u kojem smo tada živjeli, a svi smo prepoznavali da je osnovna vrijedost za kojom treba tragati, slobode. Prije svega sloboda razmišljanja, govora, a imali smo svi na neki način osjećaj da nam je potrebno da se okovi bilo koje vrste totalitarnog razmišljanja moraju probijati.“
       Mitropolit govori biranim riječima, polako i vrlo koncentrirano. U svim razgovorima koje smo do sada vodili dobio sam dojam da je riječ ne samo o učenom i mudrom čovjeku nego i krajnje otvorenom, s kojim se može razgovarati o svemu.
       Dok ga je kolegica Sandra Šimunović slikala, strpljivo je pozirao i pitao:
       „Moram li se smiješiti?“
       Uostalom, s medijima mitropolit Porfirije ima veliko iskustvo, bio je predsjednik Savjeta Republičke radiodifuzne agencije Srbije, a dao je i velik doprinos da se realiziraju brojne radijske i televizijske emisije koje su se bavile religijskim temama.
       ŠETNJA PO GRADU: A tu svoju „vezu“ s medijima mitropolit Porfirije njeguje i danas. Sve ovo vrijeme otkad se znamo stvorili smo neki otvoreni odnos kakav novinar rijetko uspostavi sa svojim sugovornicima, pogotovo iz svijeta politike. Zapravo, prijateljski odnos, u kojem se ništa ne očekuje, ali postoji uzajamno povjerenje.
       „Znate, kada sam bio taj prvi put u Zagrebu, u nekim sam se trenucima izdvojio iz grupe i šetajući po gradu nabasao sam i na pravoslavnu crkvu na Preradovićevu trgu. Ušao sam u taj hram, u Sabornu crkvu Preobraženja Gospodnjeg, bilo je predvečerje, vrijeme služenja večernje službe i to je na mene ostavilo duboki trag. Bilo je to jedno fantastično duhovno iskustvo, crkva je bila polumračna, a u njoj je uz svećenika i mene bio još samo jedan čovjek. Zaljubio sam se tada u taj hram i dugo sam nosio u sebi tu sliku.“
       Poslije toga je mladi student iz Srbije otišao do Gornjeg grada, do Markove crkve i tu proveo neko vrijeme.
       „Sreo sam jednu časnu sestru, obratio sam joj se i malo smo razgovarali. Otišao sam iz Zagreba obogaćen i dugo sam bio u kontaktu, telefonom i prepiskom, s ljudima koje sam upoznao.“
       Mitropolita Porfirija često se i danas može sresti u šetnji Zagrebom, posjećuje sva ona mjesta po kojima je grad poznat, odlazi na duge šetnje ulicama i trgovima. U međuvremenu je i njegov život, od tog prvog boravka u Zagrebu, bio prepun događaja, pa je na redovnom zasjedanju Svetog arhijerejskog Sabora SPC-a u Beogradu u svibnju 1999. godine bio izabran za episkopa jegarskog, vikara Eparhije bačke. Doktorirao je na Bogoslovnom fakultetu u Ateni i naslijedio čuvenog psihijatra dr. Vladetu Jerotića na Bogoslovnom fakultetu kao profesor, na katedri Pastirske psihologije. Dolazili su ga slušati studenti s raznih beogradskih fakulteta, a onda je s grupom liječnika, psihologa, sociologa, kriminologa osnovao građansko udruženje koje se bavilo resocijalizacijom žrtava destruktivnih vjerskih sekti i kultova.
       FASCINACIJA KULTUROM: O onim „nesretnim godinama“, kako ih je nazvao, na ovim prostorima, mitropolit govori biranim riječima, trudeći se da nikoga ne povrijedi i da ničim ne zapliva na skliski teren politike.
       „Mnogo godina kada sam došao ponovo u Zagreb, iako su slijedile te nesretne godine i godine nesporazuma, užasa za sve ljude s ovih prostora, ponovo sam se viđao s prijateljima koje sam upoznao za vrijeme prvog dolaska. Viđamo se i danas.“
       Posebno je Porfirija veselilo što dolazi u sredinu u kojoj je kultura bila u prvom planu, jer ga je kultura uvijek zaokupljala i zanimala.
       „U vrijeme Jugoslavije sam tu kultura doživljavao kao jedinstvenu s nekim posebnim pečatima, od prostora do prostora. Svagdje sam vidio jednu jedinstvenu nit koja se razlikuje u nijansama u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, Skoplju. Tu sam kulturu doživljavao kao bogatu, složenu, kompleksnu i fascinirale su me te različitosti koje se prepleću, nadopunjuju. Kulturu s jednim razgranatim korijenom, jednim stablom i neopisivo živopisnom i bogatom krošnjom.“
       Kaže da i danas, kada postoje različite države, što je posve legitimno, vidi jednu nit koja spaja sve te posebne, samosvjesne kulture u nešto što je dosta međusobno slično.
       „Htjeli, ne htjeli, ti valovi kulture se prelijevaju preko granica.“
       Cim je došao u Hrvatsku, Porfirije se posebno zanimao za hrvatsku kulturu i povijest.
       „Sada mnogo više znam o hrvatskom narodu i shvatio sam tu jednu neophodnost da se ljudi moraju bolje upoznavati, što je u suštini na tragu Evanđelja, kršćanstva. Mislim da je bitno upoznati kulturu drugog naroda kako bismo mogli biti u autentičnom i istinskom, pravom dijalogu. Cesto jedni dragima pristupamo s raznim predrasudama, stereotipima koji su nastali iz interesa i ciljeva koji nisu uvijek bili humanistički i humani.“
       Sada, kaže, mnogo bolje poznaje hrvatskog čovjeka nego kada je prije dvije i pol godine došao na mjesto mitropolita.
       „Vidim jednog iznutra bogatog čovjeka, hrvatskog čovjeka, s ogromnim potencijalima i ogromnim mogućnostima. Sa šansom da kroz njegovanje svoga neponovljivog identiteta ima priliku rasti i obogaćivati druge. Ali i upoznavati ih, jer važno je razumjeti druge.“
       Prvog dana nove službe u Zagrebu mitropolit Porfirije iskoristio je da se upozna sa svećenicima među koje je došao.
       Njegov život, priznaje, do dolaska u Zagreb posve je drukčije izgledao. Trideset je godina bio starješina manastira, radio je u vrtu, okopavao zemlju, radio u štali sa stokom. Manastir u Kovilju trebalo je i građevinski urediti, a dolazili su tu ljudi najrazličitijih profila, od najstarijih, neukih ljudi do intelektualaca najvišeg kalibra.
       ŽIVOT U BRZOM RITMU: „Život mi je do dolaska u Zagreb bio ispunjen radom, fizičkim naporima, ali i brojnim susretima s ljudima iz različitih krajeva svijeta. Radio sam i u okviru raznih institucija Srbije, a posebno su me zaokupljali mediji. Živio sam brzim ritmom bez obzira na to što sam se u mladosti opredijelio biti monah, kako bih u životu imao što manje trzavica i informacija iz svijeta koje bi mogle uzburkati moj unutrašnji poredak i mir. A ispalo je obrnuto.“
       Prvog dana dolaska u Zagreb, u ljeto 2014. godine, noć je proveo na adresi u Ilici 7.
       „Iz različitih smjerova dolazila je techno glazba i kada se međusobno sudarala, stvarala se neobična kakofonija. Uz to su i tramvaji dali svoj doprinos buci, tako da te prve noći do samog jutra nisam mogao sklopiti oka.“
       Po dolasku mitropolit je odmah donio čvrstu odluku da neće imati nikakvih razmišljanja „unatrag“.
       „Ja dolazim u Hrvatsku i Hrvatska postaje moja zemlja, moj dom. Razmišljao sam na način da već sutra moram živjeti kao da sam rođen u Hrvatskoj.“
       Nakon te neprospavane noći mitropolit Porfirije otišao je u Konzum gdje je kupio nekoliko stvari i nakon toga produžio do knjižare i prošetao do Markova trga.
       „Kako volim slike, pogledao sam neku galeriju i antikvarijat. Već treći, četvrti dan sjedio sam na Cvjetnom trgu, s prijateljima koji su mi došli u posjet iz Beograda. Zagreb sam vrlo brzo osjetio kao svoj grad i imao utisak ne da sam tu od jučer, već oduvijek.“
       Dr. Perić još uvijek predaje na Teološkom fakultetu u Beogradu i često odlazi i u „svoj“ manastir gdje je proveo najveći dio života.
       „S manastirom iz kojeg sam potekao imam neraskidivu duhovnu vezu i tamo sam relativno često. Kada god trebam krenuti na put u Zagreb, kažem ‚idem kući‘. Zagreb je moj grad, a to ne bi vjerojatno bilo tako da i Zagreb nije bio prema meni otvoren i doživio me kao svoga.“
       Ispričao mije jednu dogodovštinu kada ga je prilikom dolaska tijela Leopolda Mandića jedan čovjek zaustavio pred Katedralom.
       „Pokušavao sam izbjeći novinare, jer radilo se o duhovnom događaju. Takva mi je pozicija da sam stalno izložen pitanjima, često i onima za koja nisam kompetentan, a posve razumijem novinare jer izuzetno cijenim tu profesiju. Jedna je od najtežih koja postoji, možda je i najteže zarađen kruh onaj novinarski, ali sam mislio da pred Katedralom nije prilika davati izjave. Ali, nije mi se obratio novinar, već jedan vjernik.
       ‚Samo vas želim pozdraviti, mi vas ovdje u Zagrebu zovemo naš mitropolit‘, rekao mi je.
       Mislio sam da je neki pravoslavni vjernik i već sam mu želio odgovoriti, ali on mi je rekao:
       ‚Znate, ja sam katolik, Hrvat. Ali samo da znate, bez obzira na to što se može dogoditi da imate ponekad i neku neprijatnost, mi, katolici i vjernici, vas zovemo ‚naš mitropolit“.“
       „Iz te rečenice sam osjetio da je Zagreb otvorena srca i duše za mene“, kaže mi Porfirije dok prelistavam njegovu knjigu u kojoj su brojni intervjui što ih je dao otkako je zagrebačko-ljubljanski mitropolit. Dva su razgovora tiskana u knjizi koje smo vodili u siječnju i ožujku 2015., a objavljeni su i intervjui koje je dao kolegi Darku Pavičiću, slovenskim novinarima.
       „O toj svojoj ljubavi prema Zagrebu ne želim naprosto raditi neku veliku priču. Želim prije svega biti kršćanin, Kristov učenik. Ponekad mi to polazi za rukom, ponekad ne. Sve više ili manje od toga bilo bi pogrešno.“
       A kada smo se pozdravljali, na odlasku, zaustavio me i rekao.
       „Slušajte, kada ovaj naš razgovor netko pročita, možda će pomisliti da je sve idealno. Šta mislite da me ipak pitate, bez obzira na ovo božično vrijeme, i nešto na tu nesretnu temu hrvatsko-srpskih odnosa?“
       I dok mu još nisam postavio pitanje, mitropolit je već smireno i koncentrirano govorio:
       „Bilo bi smiješno i djelovalo bi neiskreno da ne kažem da postoje problemi na nivou odnosa Hrvatske i Srbije. Netko bi mogao reći, što ti sada izigravaš da si iznad situacije koja postoji, postoje ovdje nesporazumi i sukobi, ratovi iza nas, a ti izigravaš nekog mirotvorca.“
       RIJEC NADE: „Svakako da ima ljudi i u Srbiji i ovdje koji mi zamjeraju i smatraju da je neiskreno što činim. Cak i neki moji prijatelji. Ja sam im govorio, a tako mislim, da postoje stvari na koje ja ne mogu utjecati. S bolom u duši konstatiram i bolom preživljavam nesporazume između dva naroda koji su povijesno povezani i koji su dva bratska naroda. Bez obzira na to što je danas legitimno da svatko ima svoju državu. Za mene je to prije svega jedno dubinsko, bolno, osjećanje, ali ja nisam sudac. Isto tako postoje stvari koje mogu učiniti, koje zavise od mene. A Bog me neće pitati što su drugi radili meni, već što sam ja radio njima. Zato se trudim da živim u skladu s Evanđeljem i u mnoštvu loših raspoloženja, predrasuda, strahova i frustracija pokušam dati jednu riječ nade. Da pošaljem poruku kako treba pamtiti prošlost, ali ne zlopamtiti. Da je jedini način da idemo naprijed pokajanje i praštanje.“
      
       * * * * *
      
       Dakle, to je – to?!
       Tek na kraju intervjua mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije ovlaš je nagovestio da ova, pre svega slatkorečiva pričica o „ljubavi Porfirija sa Zagrebom i obrnuto“ liči na šećernu vodicu i priču za „laku noć deco“.
       Super je i to što je, za evo, manje od tri godine pravoslavni visoki dostojnik Srpske pravoslavne crkve u Zagrebu doživeo od katolika da je - „naš mitropolit“?!
       Možda i jeste?
       Za Hrvate i katolike!
       Ali kako se osećaju Srbi-pravoslavci u Hrvatskoj, koji to ne smeju ni javno da pomenu da * jesu?!
       Razumem se i ja, pomalo, istina, u medije, u marketing, u knjige i prodaju, ali ovakav, očito prigodan intervju mitropolita Porfirija izaziva, blago, rečeno opor ukus u duši.
       Bez pominjanja teškog položaja Srba u „lijepoj našoj“, razbijanja „ćirilice“, „Oluje“, spomen ploče „Za dom spremni“ pored Jasenovca, „Cokolinde“, „crnokošuljaša“, podizanja spomenika teroristi Miru Barišiću, svakodnevnih, najčešće besmislenih provokacija Hrvatske prema Srbiji, i, dapače, Alojzija Stepinca, ovako otužan intervju mitropolita Porfirija je, najblaže rečeno – neukusan, snishodljiv i udvorički.
       Ili je lako biti Hrvat-katolik u Srbiji, a teško pravoslavac i Srbin u Hrvatskoj, osim ako se ne zoveš - Porfirije?!
       Amin!

Ko je Porfirije?
       Dr Perić (svetovno Prvoslav Perić, primedba redakcije) rođen je 1961. godine u Bečeju, a na krštenju je dobio ime Prvoslav.
       Zmaj- Jovinu gimnaziju završio je u Novom Sadu, a zamonašen je od svog duhovnog oca, tada jeromonaha dr. Irineja Bulovića u manastiru Visoki Dečani 1985. godine.
       Diplomirao je na Pravoslavno-bogoslovnom fakultetu u Beogradu, a zatim ga je patrijarh Pavle „rukopoložio“ u čin jerođakona.
       Poslijediplomski studij pohađao je u Ateni, a poslije toga je niz godina proveo u manastiru Svetih arhanđela u Kovilju, koji postaje duhovna matica za mnoge mlade ljude.
       Dolaze tu i ovisnici koje iguman Porfirije uključuje u svoj projekt terapijske zajednice „Zemlja živih“, priznat kao najuspješniji u liječenju narkomana.




























































          Redakcija Pretplata Marketing Tekstovi tekst Iz starih brojeva Mali oglasi

Designed by Ivan Markovic - XENOX