SVEDOK Internet



Broj 1156.

Poseta
5563028

Kada ovi odu sa vlasti, u zatvore će dolaziti narod kao na ekskurziju, da ih gleda sve na jednom mestu

Nije Vučić kriv, mi smo…

Poraz jahača apokalipse

Đukanović od Crne Gore pravi talibansku državu

Benzinska pumpa koja je u doba sankcija postala supermarket!


          Redakcija Pretplata Marketing Tekstovi tekst Iz starih brojeva Mali oglasi

DRUGI PIŠU: Globus - Ekskluzivno iz Beograda (uzaludna) srpska bitka za kosovo: Hoće li srbi dobiti autonomnu pokrajinu u svojoj bivšoj autonomnoj pokrajini?
VUČIĆ: SVI SRBI ZNAJU DA SU IZGUBILI KOSOVO
Piše: DARKO HUDELIST

       Puno toga što se na Kosovu događa danas podsjeća me na ono što se događalo potkraj 1980-ih - ma koliko prilike i okolnosti bile bitno drugačije (i gotovo neusporedive).
       Krenut ću od svog susreta i razgovora s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, početkom veljače ove godine. Nakon obavljenoga intervjua za Globus imali smo tzv. radni doručak, u Vili Bokeljki na Dedinju. U jednome trenutku upitao sam Vučića kako misli riješiti problem Kosova. Malo je razmislio - proteklo je nekoliko sekundi znakovite napete šutnje - a onda je rekao da neće, ili da ne misli dati sjever Kosova. Nisam uspio upamtiti baš svaku njegovu izgovorenu riječ.
       Obrana sjevera Kosova - da bi to bila, na neki način, okosnica njegove politike za Kosovo. U njegovim mukotrpnim, maratonskim pregovorima s političkim predstavnicima Albanaca na Kosovu (ali i s premijerom Albanije Edijem Ramom, kojega je također uključio u pregovore), kao, naravno, i s visokim predstavnicima Europske unije, na čelu s europskom povjerenicom za vanjske poslove i sigurnost, Talijankom FedericomMogherini.
       Od toga našega razgovora do danas, proteklo je oko pola godine. I, vidim, Vučić se u znatnoj mjeri drži toga svojega meni unaprijed najavljenog koncepta - da će pokušati „obraniti“ sjever Kosova. To jest, da je sjever Kosova njegova posljednja crta obrane, u sklopu onoga što se u kosovsko-međunarodnopolitičkome žargonu naziva, evo ima tome već više od godinu dana, „sveobuhvatnim sporazumom za normalizaciju odnosa Srbije i Kosova“.
       Pojednostavljeno rečeno: da, priznat ćemo Kosovo (ali bez čina eksplicitnog međunarodnopravnog priznanja), ali ćemo zauzvrat „istrgovati“ sjever Kosova. Nećemo im (Albancima na Kosovu) dati baš sve, nešto ćemo ipak uspjeti zadržati i za sebe.
       I tu odmah ulazimo u središte ove priče - a to je, o čemu danas mnogi govore ili pišu, ali bez puno opipljivih informacija ili podataka, (Vučićev) koncept tzv. „razmjene teritorija“, iliti koncept „korekcije granica“. Ili još kraće i jednostavnije rečeno, koncept „kompromisa“ (to je riječ koju Vučić u zadnjih nekoliko tjedana/mjeseci najviše rabi).
       Odmah da napomenem, da ne bude zabune - jedno je (ona stara, bivša) opcija tzv. „podjele Kosova“, a nešto sasvim drugo ovaj novi, Vučićev (možda i ne samo njegov) koncept „razmjene teritorija“ (odnosno „korekcije granica“ ili „kompromisa“).
       Koncept „podjele Kosova“ jest onaj koncept što ga je, djelomice još 1968., a u cijelosti i do najsitnijega detalja tijekom 1990-ih, razradio „otac srpske nacije“ Dobrica Ćosić. Bit toga koncepta bilo je razgraničenje (i to u punom i doslovnom smislu riječi) Srba i Albanaca na Kosovu i Metohiji, u smislu da se Srbi i Albanci, gdje god žive, trebaju razgraničiti, kako bi se jasno i transparentno znalo što je čije.
       Tu izvorno Ćosićevu ideju naslijedio je, početkom 2000-ih, dakle u postmiloševićevskom razdoblju, modernističko-reformistički opredijeljeni premijer Srbije, autentični liberal Zoran Đinđić, ali, jednim dijelom, i njemačka administracija (koja već dulje održava razmjerno bliske odnose sa Srbijom-evo u zadnjih nekoliko godina Angela Merkel vrlo naglašeno i vrlo osobno s Aleksandrom Vučićem). A onda ju je lani, usred ljeta 2017., kad je bila već pomalo zaboravljena, iznenada oživio i ponovno bacio u orbitu ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić.
       Tu, drugu opciju prvi je u javnosti spomenuo - a tko će drugi nego Vučićev ministar Aleksandar Vulin, i to prije nekoliko mjeseci: mi (Srbi) ćemo uzeti (ili bismo uzeli) Sjever Kosova (tj. četiri po nacionalnoj strukturi stanovništva izrazito srpske općine na sjeveru Kosova: Severnu Kosovsku Mitrovicu, Leposavić, Zvečan i Zubin Potok), a Albancima ćemo dati Preševo (ili dio Preševa) kao i dio općine Bujanovac.
       Nekako su na toj liniji počeli razgovori Vučić - Rama, potkraj 2016. ili početkom 2017., da bi onda Rama, s vremenom, uveo u igru i predsjednika Kosova Hashima Thaçija.
       Uglavnom, to se sve događalo (pregovaralo) u dubokoj tajnosti, iza scene. A onda je stvar neočekivano, kao da se neki meteor spustio s neba i strovalio se na zemlju, provalio Vučićev najžešći oponent na političkoj sceni Srbije, lider Narodne stranke Vuk Jeremić. Praktički je optužio Vučića za nacionalnu izdaju, prozvavši ga - i to u intervjuu beogradskome političkom tjedniku Vreme, od 26. travnja 2018. - da daleko iza očiju javnosti trguje s dijelovima teritorija Republike Srbije, u svojim tajnim pregovorima s kosovskim predsjednikom Thaçijem. Ovako je u intervjuu rekao:
       „Vučićeva ideja je bila da dobije podjelu Kosova, preciznije sjever pokrajine, što je Tači odbio. Na sastancima u Parizu i u Njujorku (u proljeće 2018. - op. aut.), Vučić je zato otišao dalje i ponudio razmjenu teritorija, odnosno da u tom paketu Kosovu osim stolice u UN-u pripadnu i općine na jugu Srbije. Na to je Thaçi -pristao.“
       Osim Vučića (a pitanje je koliko i on sam u to čvrsto vjeruje) i njegovih bliskih suradnika u SNS-u i političko-državnom vrhu Srbije (gotovo) nitko ni u Srbiji ni izvan nje nije sklon povjerovati da se u praksi uistinu može provesti u djelo ta, prilično hrabra, zamisao o „razmjeni teritorija“.
       Međunarodna zajednica iz principa neće dopustiti nikakve „korekcije granica“ na Kosovu i jugu Srbije - jer kada bi se tu dogodilo, tj. omogućio taj veliki presedan, onda bi se, po logici stvari, on, prije ili kasnije, mogao dogoditi/reprizirati i u Bosni i Hercegovini, i u Makedoniji, i na Sandžaku, a onda i bilo gdje drugdje u Europi i svijetu.
       Osim toga, tu ideju - o „razmjeni teritorija“ ili „korekciji granica“ - danas javno ismijavaju kako pojedini politički predstavnici Albanaca na Kosovu, tako i politička opozicija u Srbiji. Evo što mi je o tome, za ovaj moj članak, rekao Azem Vlasi:
       - Ni podjela Kosova ni razmjena teritorija ne dolaze u obzir! Kosovo je imalo ovaj teritorij i granice u vrijeme ustavne autonomije u SFRJ, priznala ih je Rezolucija 1244 SB UN, podržao „Ahtisaarijev plan“ po kojemu je proglašena nezavisnost Kosova i po toj osnovi je definirano Kosovo kao neovisna država u svom važećem Ustavu... Osim toga, „razmjenu teritorija“ i „korekciju granica“ mogu sporazumno dogovoriti dvije susjedne države, međunarodno priznate i s uređenim odnosima, pod uvjetom da to ne smije biti na štetu neke treće države. Srbija sjever Kosova ne želi zato što tamo većinom žive Srbi, već zbog resursa Trepće, tj. da drži u posjedu naš najvažniji, životno bitan resurs, veliku vodoakumulaciju „Gazivode“. Težnja Srbije za sjevernim dijelom Kosova nije dobra ni zbog kosovskih Srba, jer na sjeveru živi oko 40 posto Srba, a u ostalim krajevi-ma Kosova oko 60 posto. Kakva bi to onda poruka bila za ove druge?
       Ništa povoljnije o Vučićevoj ideji „korekcije granica“ nije mi se izjasnio nijedan od najljućih Vučićevih političkih protivnika u Srbiji, predvodnik jednog od dva glavna opozicijska bloka na političkoj sceni Srbije, lider Pokreta slobodnih građana Saša Janković (usput rečeno, Jankoviću se odnedavna priključio jedan od vodećih glasnogovornika tzv. Druge Srbije, inače bivši veleposlanik Republike Srbije u RH, Radivoj Cvetićanin - i to kao njegov glavni politički savjetnik, odnosno strateg). On mi je, među ostalim, rekao:
       - Plan razmjene teritorija je loš, jer čak i kada bi se pod ovakvim tenzijama i s ovakvim državnim kapacitetima i mogao provesti kako valja, on ne nudi trajno i održivo rješenje. Demografska slika će za 30 godina izgledati drugačije i što onda? Samo građanske, a ne nacionalne države i samo demokracija, a ne diktature vode dobrim i trajnim rješenjima, posebno na ovom leopardovom krznu etniciteta na Balkanu. I zato, ne treba se baviti Vučićem, već Srbijom i regijom i onim što je najbolje za njih, a time će i problem Vučića i svih njemu sličnih biti riješen.
       Miroslav Šolević, glasoviti vođa Srba na Kosovu u vrijeme Miloševićeve anti-birokratske revolucije na Kosovu i u Srbiji, u razdoblju 1987.-1989., izložio mi je neke dramatične detalje vezane za aktualnu političku situaciju na Kosovu - sada, na vrhuncu ljeta 2018.: U kolovozu ove godine - dakle za (manje od) mjesec dana - počinje „Cetvrti srpski ustanak“ na Kosovu. Bit će to serija uličnih prosvjeda i nekih drugih oblika iskazivanja političkog nezadovoljstva, koji će se organizirati u povodu 30. obljetnice „antibirokratske revolucije“ na Kosovu i u Srbiji (1988.-2018.). Prosvjede će organizirati tzv. stara garda iz vremena srpskog pokreta na Kosovu 1988., pod vodstvom Koste Bulatovića, pojačana nekim novijim, aktualnijim imenima, poput Marka Jakšića, Milana Ivanovića (direktora Zdravstvenog centra u Severnoj Kosovskoj Mitrovici), Slaviše Ristića (narodnog poslanika u Skupštini Srbije i predsjednika Narodnog pokreta Srba s KiM „Otadžbina“) itd.
       Po sadašnjim planovima, prosvjedi bi trebali krenuti u Gračanici. Uz te prosvjede stajat će Srpska pravoslavna crkva i određeni (umirovljeni) vojni krugovi.
       Što se SPC-a tiče, od ukupno 50 arhijereja (vladika i mitropolita) potporu tim prosvjedima već je dalo, i to svojim potpisima, njih 44.
       Što se vojnih krugova tiče, prosvjedima će se priključiti tzv. „grupa 300“, sastavljena, mahom, od ratnih pukovnika, umirovljenih nakon promjene vlasti (misli se na Vučićevu promjenu) u Srbiji.
       „Da sam u bilo kakvoj vlasti, ja ovo ne bih podcjenjivao!“ rekao mi je, uz ostalo, Šolević.
       U užem (striktno kosovskom) smislu, ti će prosvjedi biti direktna reakcija na službenu politiku aktualnih vlasti u Srbiji (dakle Aleksandra Vučića), koja je, fokusirajući se na sjever Kosova, unaprijed „otpisala“ (po Šolevićevim riječima) Srbe koji žive južno od Ibra, tj. u preostalih 6 od ukupno 10 općina na Kosovu s pretežnim srpskim stanovništvom tj. u preostalim općinama objedinjenim skupnim nazivom „Zajednica srpskih opština“, po Briselskom sporazumu iz 2013.
       (Riječ je o sljedećim općinama: Gračanica, Novo Brdo, Pastreš, Šilovo, Štrpce i Laplje Selo).
       U širem pak smislu, ti će prosvjedi - ako do njih doista dođe - biti u funkciji rušenja Aleksandra Vučića s vlasti.
       Šolević mi je rekao da se, u krugovima prosvjednika, već barata i imenom Vučićeva (možebitnog) nasljednika, no nije mi htio otkriti o kome je točno riječ. „Situacija je izuzetno teška, uistinu treba dovesti no-voga šefa! Atmosfera na Kosovu je vrlo zapaljiva, razgovarao sam o tome i s jednim politički aktivnim Srbinom koji živi u Moskvi, u dijaspori... Vučićev koncept podjele ne rješava problem.
       Pa pogledajte ove brojke: od 1966. (tj. otkako je Tito politički upokojio Aleksandra Rankovića - op. aut.) pa do današnjih dana u moj se Niš iselilo 30 tisuća Srba s Kosova; u Beogradu ih živi 70 tisuća, u Smederevu 20 tisuća, u Kraljevu 20 tisuća, u Kragujevcu 25 tisuća, u Kruševcu 15 tisuća, u Vojvodini 7-8 tisuća... Kakva je to politika? Zadržavaš ono što je sjeverno od Ibra, a to je ništa! Od našeg pokreta na Kosovu 1988. prošlo je punih 30 godina, a stanje je gore nego onda. Ne može više tako...“
       Sutradan sam nazvao predsjednika Upravnog odbora Foruma za etničke odnose (i nekadašnjega šefa kabineta Ivice Račana u CK SKH, u vrijeme SFR Jugoslavije) Dušana Janjića - vrsnog eksperta (i) za stanje i odnose na Kosovu-da s njim prokomentiram ono što mi je Šolević tijekom noći izgovorio.
       Kazao mi je da to, u biti, i nije nešto neočekivano, da Šolević (ali i ne samo on) to već dulje priča i najavljuje, ali da je evidentno da se neke stvari zgušnjavaju i da bi to ipak moglo na neki način eksplodirati.
       Janjić m ije pritom otkrio i neke pojedinosti iz svojih vlastitih izvora: prije dva-tri tjedna određeni pripadnici patriotski, orijentiranih političkih stranaka i organizacija u Srbiji - npr. iz DSS-a, Dveri itd., a po Janjiću riječ je, mahom, o potpisnicima tzv. „Apela 100“ - bili su na nekim konzul-tacijama u Moskvi, kod predstavnika Jedinstvene Rusije. Nešto se očito sprema (i u širim razmjerima), nešto u što će biti uključena - ili u što bi trebala biti uključena - i Rusija, tj. Moskva...
       Janjić mi je pritom posebno istaknuo:
       - Ruski interes je ovdje jasan: destabilizacija južnog krila NATO-a, a pritom i destabilizacija Srbije... Kosovo bi Rusima trebao biti model za rješavanje problema Istočne Ukrajine (Donbasa), Južne Osetije, Abhazije u Gruziji...
       Međutim, Janjić mi je rekao još nešto: da je Vučić samo na papiru pobijeđen i na koljenima, ali da on, zapravo, ima izlaz iz ove sadašnje, objektivno, prilično nezavidne situacije.
       - Opozicija u Srbiji je uvjerena - kaže Janjić - da će Vučić potpisati „sveobuhvatan pravno obvezujući sporazum“ (koji traži EU) do kraja godine. Ali, ne mora biti tako. Vučić bi sve ovo mogao odgoditi do proljeća iduće, 2019. godine, a tada će biti sasvim drugačija priča. Vučić ima svoj rezervni plan.
       Vučić je u ovome trenutku (tako mi kažu) zatečen, pa donekle i ljut na Hashima Thaçija, zato što je iznenada prekinuo započete pregovore i dogovore o Kosovu.
       „U pitanju je možda čak i mržnja na Thaçija, to je kao kada te ljubavnica izda!“ - oslikao mi je njegovo trenutačno raspoloženje jedan insajder.
       - Thaçi je prije mjesec dana - reče mi jedan moj sugovornik-jedno-stavno „poludio“ i prekinuo dogovore. I sad je ta „prekid-situacija“. Sada je „in“ premijer Kosova Ramush Haradinaj, a on je direktno američki igrač. Amerika ne da Kosovo, to je njihovo strateško pitanje...
       Vučić u ovome trenutku (i dalje) „kupuje“ vrijeme. On, prije svega, želi vidjeti što će se dogoditi nakon (definitivnog) izlaska Velike Britanije iz Europske unije. A onda i što će biti nakon izbora za Europski parlament, u svibnju 2019.
       - Nakon tih izbora, u EP će ući hrpa populističkih stranaka - kaže mi jedan vrstan poznavatelj srpske političke scene -i EU će biti sasvim drugačija. I još kad se tu nakaleme Trump i Putin, a uz njih i Erdogan (tj. turski interes, vezan posebno za otvoreno, zapravo sve otvorenije, pitanje Sandžaka), onda su sve karte moguće. I zato Vučić čeka...
       Zapadni diplomati u Beogradu doživljavaju Aleksandra Vučića dvojako. S jedne strane, kao političku životinju koja se bori za preživljavanje; a s druge strane, kao srpskoga Mesiju koji želi ući u povijest. Jedan od tih diplomata m ije rekao:
       - Vučić se boji Rusa više od svega, zato što su ušli duboko unutra, i u SPC i u medije. On jest proeuropski orijentiran, ali s kočnicom.
       Po zapadnim diplomatima, Vučić gotovo „vapi za nekim kompromisom“ (po pitanju Kosova), tj. nasušno mu je potreban bilo kakav kompromis, koji bi poslije mogao pretočiti u adekvatno referendumsko pitanje, na možebitnom referendumu o Kosovu, koji pojedini mediji, ponajprije Nedeljnik, već otvoreno najavljuju.
       Raspolažem informacijom da taj „kompromis“ ne mora nužno biti koncept „razmjene teritorija“, koji sam izložio u prvome dijelu teksta. Vučić ima u vidu, ili u pričuvi, još neka rješenja. Mogao bi, čujem, čak poentirati i na Ahtisaarijevu planu - bude li na kraju baš on konačno rješenje o Kosovu, koje će amenovati i međunarodna zajednica - s obzirom na to da taj plan osigurava Srbima na Kosovu vrlo visoku zaštitu, odnosno vrlo visoku razinu kulturne, jezične i svake druge ravnopravnosti, uključujući i personalnu autonomiju.
       Taj plan, među ostalima, gura, tj. podržava i Srpska pravoslavna crkva (jer, uz ostalo, garantira i zaštitu manastira i drugih spomenika SPC-a na Kosovu, po uzoru na Hilandar u Grčkoj).
       Koji su Vučićevi aduti?
       Prvi je adut već zajamčena (Briselskim sporazumom iz 2013.) Zajednica srpskih opština na Kosovu (ZSO).
       Drugi je adut osiguranje specijalnih veza ili specijalnih odnosa Kosova sa Srbijom, slično ili analogno specijalnim odnosima Republike Srpske (Dodika) sa Srbijom (Vučićem).
       Treći je adut poseban status SPC-a i srpskih manastira na Kosovu, analogno specijalnom statusu Hilandara u Grčkoj.
       Cetvrti je adut odlaganje formiranja kosovske vojske.
       Naravno, poseban, peti adut bio bi uspjeh - ali koji se sada nekako teško čini dohvatljivim - oko koncepta „razmjene teritorija“.
       - Sa svim tim adutima - reče mi jedan od mojih sugovornika - Vučić sto posto dobiva referendum, ako se za njega definitivno odluči! On igra na dulji rok - što većina Srba ne shvaća i ne razumije. Problem je što je on dosta toga obećao glavnim igračima EU, pa je sada u sličnoj situaciji u kojoj je bio Boris Tadić prije nego što je Vučić došao (2012.) na vlast...
       Upravo dok pišem ove retke - u ponedjeljak, 23. srpnja, oko 15.30 - javio mi se, mobitelom, Aleksandar Vučić, iz svog predsjedničkog ureda:
       - Svi Srbi znaju da su izgubili Kosovo - ali ja ću učiniti sve što je u mojoj moći da vratim što se može, pa da to na kraju ne ispadne kao potpuni poraz ili potpuni gubitak. Kao što ste se i sami imali prilike uvjeriti, svi me napadaju, i u tim napadima ne biraju riječi ni sredstva, ali nitko od njih zapravo ne želi da se problem Kosova riješi. I još se čude - i onda me zbog toga napadaju - kako se ja samo usuđujem da uopće nešto rješavam!
       Vučić je malo zastao, a onda nastavio, tj. dovršio započetu misao:
       - Ako ću vidjeti da je nešto dobro za Srbiju, ja ću to gurati - bez obzira na posljedice. Vidite da postižem neke opipljive rezultate, posebno na ekonomskom planu. Javni dug Srbije se smanjuje, teškim mjerama postižu se opipljivi rezultati. Ali ti koji misle, i tako se i ponašaju, da se rak može izliječiti aspirinom - ti ili loše žele Srbiji ili su budale!
       Jedan od odlično upućenih zapadnih diplomata ovako mi je protumačio zašto Vučić, u situaciji u kojoj se nalazi, oklijeva s donošenjem neke konačne odnosno definirane strategije za Kosovo, i strpljivo čeka za to najpovoljniji trenutak, dok se okolnosti (osobito na međunarodnom planu, tj. u Europskoj uniji) malo ne razbistre:
       - Vučić ovako razmišlja: kada prihvatim neki deal, kako mogu biti siguran da će moja glava ostati na ramenima? Njemu se, vidite, može dogoditi da prihvati taj famozni „obvezujući sporazum“, a da Vlada na Kosovu padne. I on je tada na brisanom prostoru. Već se sada govori da je sljedeći vladar, tj. predsjednik Kosova Kadri Veseli, sadašnji predsjednik Skupštine Kosova, a da će budući premijer biti sadašnji gradonačelnik Prištine Shpend Ahmeti. U potonjega Amerikanci imaju veliko povjerenje. I sad, Vučić bi htio prema Zapadu, ali ima kočnicu. Htio bi neke sigurnosne garancije, a nema ih. Taj „obvezujući sporazum“ - nitko ne zna kakav će to biti okidač unutar srpskoga društva! Vučić se danas „muči“ s time da bi sutra mogao biti proglašen izdajnikom, a usto ima i razloga da se boji za svoju sigurnost. A nema ni jasne garancije EU - to je tako na dugom štapu. Federica Mogherini je u ovome trenutku autoritet, gotovo „bauk“- ali gdje će biti ta Mogherini nakon predstojećih izbora za EP, u svibnju 2019.? I za-to je sve to još uvijek ispipavanje terena, u Bruxellesu su zapravo tek počeli prvi ozbiljniji razgovori o kosovskim temama, i evo, kako sada kaže Federica Mogherini, bit će nastavljeni tek u rujnu... Ma bit će tu još svašta…












































































          Redakcija Pretplata Marketing Tekstovi tekst Iz starih brojeva Mali oglasi

Designed by Ivan Markovic - XENOX