SVEDOK Internet



Broj 1156.

Poseta
5561498

Kada ovi odu sa vlasti, u zatvore će dolaziti narod kao na ekskurziju, da ih gleda sve na jednom mestu

Nije Vučić kriv, mi smo…

Poraz jahača apokalipse

Đukanović od Crne Gore pravi talibansku državu

Benzinska pumpa koja je u doba sankcija postala supermarket!


          Redakcija Pretplata Marketing Tekstovi tekst Iz starih brojeva Mali oglasi

Piše: dr Miodrag Miško Vuković, Poslanik u Skupštini CG
Novi igrokaz: Vučić, Kosovo, Crna Gora...

       Crnogorski parlament priprema prve sjednice drugog redovnog zasijedanja. Prije toga i jedna sjednica, vanredna, u ovom vremenu parlamentarne pauze.
       Na crnogorske političke odnose i na politička dešavanja u cijelom regionu, pa i ne samo u kada je region u pitanju, u ovom vremenu snažan pečat daju kretanja u odnosima između Beograda i Prištine, pokušaji dogovora Srba i Albanaca oko njihovih međusobnih odnosa.
       Svi su puno očekivali od dugo najavljivane posjete predsjednika države Srbije sjevernom dijelu za Srbiju nepriznate i tzv. države Kosovo. U Crnoj Gori ta posjeta praćena „sa posebnim interesovanjem“. Sa razlogom.
       Posjeta se desila.
       Predsjednik Srbije je bio u Kosovskoj Mitrovici. I ništa se nije promijenilo. I dalje je problem na istom mjestu. Ako se nije pomjerio i koji korak unazad. I dalje jedni u klin drugi u ploču.
       Jedni o „nesumljivo“ govore o južnoj srpskoj pokrajini, drugi o samostalnoj i suverenoj državi Kosovo.
       Mnogi tvrde, novi politički vodvilj. Politika „vruće ladno“. Probudi se nada, nagovijesti se šansa i – ćorak.
      
       Budu intenzivni, nagovijesti se napredak, u pojedinim trenucima čak dotle da se otvore političke kladionice koje će od „jedino realno mogućih rješenja“ za otvoreni problem biti i konačno, a skoro izabrano, a onda sumrak, razočarenje, novi defetizam, poruke ništa od pregovora. U svakom slučaju nastavak sluđivanja inače sluđenog naroda.
       Prije koji mjesec, već je o tome bilo riječi, državno rukovodstvo Srbije i njemu potpuno posvećeni vladajući politički establišmenti i infrastruktura diljem Srbije, najavili su „jedino moguće rješenje“ – dogovor o razgraničenju Srba i Albanaca, prekrajanje granica, ili šta već ne...
       Najavili i krenuli u snažnu kampanju ne samo podrške, već u antikampanju u odnosu na drugačija mišljenja, stavove!
       Nije se smjelo izostati, kada su patriote u pitanju, ma đe da žive i ma đe da se nalaze, u žestokom otporu svima onima koji bi rekli da je izabran loš put, da je to loš politički izbor za Srbiju, čak i protiv onih koji bi se usudili da pitaju, pa dobro šta to pa znači i šta kao posledicu sobom nosi.
       Crtale su se granice, prebiralo se po teritorijama, kalkulisalo šta će pripasti meni, a šta tebi, uz pokušaj da se opravda napor, koji će sigurno biti uložen“ da sve u konačnom pripadne meni, a ništa tebi. I tako u krug. Bačena je udica, ne samo lakovjernim. I mnogi su se, treba priznati većina, na istu uhvatili. I oni unutra i oni vani.
       Predsjednik Srbije je najavljivao da sprema istorijsko obraćanje dijelu svog naroda koji naseljava sjever Kosova (ili sjever Kosova i Metohije, ko će ga znati). U tim prvim činovima poslednjeg političkog igrokaza postavljeni su temelji za nešto što će u završnici samo naivne iznenaditi.
       Novi vodvilj je završen govorom koji nije donio ništa novo. Donio je jedino priznanje da ništa nije donio.
       Upravo to.
       Predsjednik je svom narodu, saopštio da nema nikakvo rješenje, ni u naznakama, da ne postoji ni kao politička skica. Da svi koji pričaju, kao što pričaju danima unazad, o nekakvim realno mogućim rješenjima ne govore istinu. Da će proći još godine, pa i decenije dok se do kakvog takvog rješenja ne dođe. A do tada on je sa njima, oni su, on u to vjeruje, sa njim, i niko im ništa ne može.
       Selo gori, a baba se češlja. Trla baba lan.
       A nije sve bilo bez poruke. Naprotiv. Pred svojim narodom „na sjeveru Kosova i Metohije (Kosova)“ predsjednik je rehabilitovao (još jednom i ovoga puta javno i nedvosmisleno) politiku Slobodana Miloševića iz 90-tih godina prošlog vijeka, politiku kojoj je snažno doprinosio, kojoj je dao snažan lični doprinos kao pojedinac, i tada istaknuti državni zvaničnik, doprinos i on i stranka kojoj je do tada pripadao. Rekao je, praveći reminiscenciju na prethodne državnike, a njegove prethodnike, posebno one koji su po legitimitet svojih političkih i državnih stavova išli prije njega na Kosovo, da je Milošević bio veliki političar i državnik ali da nije bio svjestan da njegova politika neće dobro donijeti Srbima. Dakle, blaga osuda, bolje reći prijekor nekoga ko nastavlja „brigu o Srbima“, upućen onome ko nije bio svjestan da njegova politika kao velikog lidera neće biti baš dobra za iste te Srbe.
       I odmah regionalna i međunrodna galama da li je to predsjednik Srbije trebao reći, da li je to bilo pametno, da li je bio dovoljno smotren, svjestan. A on čovjek danima i noćima pripremao govor pa mu sad tamo neko hoće da spočita da je bio dekoncentrisan kada je govorio i da je eto nesmotreno pohvalio onoga koga su osudili za katastrofalnu politiku i domaća i međunarodna demokratska ne samo politička javnost.
       Ništa nije bilo nesmotreno. Ni o kakvim emocijama koje su odvele misao privremeno na pogrešnu stranu nema govora. Vrlo svjesno, planski i ciljno rehabilitovana je još jednom politika kojoj je međunarodna zajednica sudila.
       Svjestan je predsjednik da Međunarodna zajednica konkretno međunarodne paravne institucije toj politici i njenim nosiocima nije sudila i istu (i iste) osudila zbog toga što su bile loše u odnosu na srpsku stvar. Međunarodna zajednica nije subjekt unutrašnjih političkih dešavanja Srbije. Međunarodna zajednica je sudila toj politici i njenim nosiocima i promoterima, izvršiocima, zbog zla koje je nanijela i koje su nanijeli međunarodnom pravu, dakle drugima, drugim narodima, drugim državama.
       Sudila je zbog kršenja međunarodnog ratnog prava, zbog kršenja međunarodnog humanitarnog prava, zbog kršenja međunarodnih pravnih normi o ljudskim pravima i slobodana, sudila je zbog zločina genocida i ratnih zločina, i mnogo toga drugoga izvršenog i nanijetog drugima koji nisu ni Srbija ni Srbi.
       Znao je to predsjednik Srbije. Za to se i pripremao. O tome je razmišljao danima i noćima prije nastupa na centralnom trgu u sjevernoj Kosovskoj Mitrovici.
       To je suština svih suština. Ostalo su nijanse. I gazivode, i za njega zabranjene srpske enklave. Sve je to politička scenografija, sve su prilike dogovorena, pažljivo birana i neizostavno prisutna kao dio ukupnog političkog igrokaza. Predsjednik Srbije je napravio još jedan snažan politički i državni otklon od događaja iz 5. oktobra 2000. godine.
       Napravio je definitivan otklon od svih političkih i državnih posledica petooktobarskih događaja. Ništa čudno i ništa iznenađujuće kada je on i njegova politika u pitanju.
       Odbacio je peti oktobar kao pozitivan datum u istoriji Sebije i srpskog naroda. Definitivno. Rehabilitovao je Miloševića i njegovu politiku i sve njegove, ne samo generalne koje je pominjao glavom i bradom u svom govoru, a koji su, treba li reći, iz istih razloga kao i njihov guru Milošević bili pacijenti Haškog tribunala. Malo li je.
       A to što je neko očekivao nešto drugo njegov problem.
       Neće predsjednik da razmišlja o problemu onih koji previše očekuju. Ima dovoljno i svojih problema.
       Kažu, govorom je kupio vrijeme. Više nego moguće. Uspio je. Otišao je na Kosovo i doživio aplauze. Aplauze prisutnih. Aplauze pripadnika srpskog naroda. U situaciji kada taj narod živi kako živi. A živi teško i neizvjesno.
       I predsjednik je samim tim rezultatom uspio da obezbijedi novi sa drugim neuporediv legitimitet za sebe svoju politiku i politiku onih koji ga prate. Imajući u vidu da je „decenijama i vjekovima Kosovo srce Srbije“ predsjednik je znao kako da napravi novi „stent“ možda i dugoročni „politički pejsmejker“ za ovo „uznemireno srce“.
       Ako nije tako nek oni drugi, posebno njegovi oponenti, a naročito oni udobno smješteni u Beogradu i pokušaju pa čak i najave da će ići putevima kojima je on otišao, stigao, obratio se i vratio se kao pobjednik u Beograd.
       Kažu da je mnoge izvukao na svijetlo dana. Bacio je sa svojim pregovaračkim partnerima udicu, najavljujući, mnogi su to tako pročitali, promjenu granica, razmjenu teriotrija. I ti mnogi su se zalaćeli. Za domaće ni pola jada. Sami pali sami se ubili.
       Ali šta bi momcima iz Međunarodne zajednica pa padoše. Toliko ozbiljni, a neozbiljno pristali da učestvuju u podjeli na one koji su za i koji su protiv najavljene istorijske ideje o rješenju albansko-srpskog problema koje sobom u svom govoru predsjednik Srbije nosi na Kosovo.
       Cak i zvaničnici Evropske Unije su nesmotreno izlećeli svojim stavovima. Kažu izuo je iz patika mnoge znane i neznane.
       Mudro nema što.
       Državni vrh Srbije je odigrao ovu ranojesensku političku i državnu kartu u igri oko ovog vaneredno važnog pitanja i problema. Mnogi su ga u toj igri pratili i već izvjesno povukli pogrešne poteze.
       Pratila ga je i Crna Gora. Zvanična na način kako se očekuje od mudre politike i mudrih ljudi. Pratila sve to sa potrebnom pažnjom. Niko se u Crnoj Gori nije zalijetao da javno saopštava „svoje stavove“ je li podjela Kosova, je li promjena granica, je li razmjena teritorija ili nešto slično tome makar koliko dobro rješenje i makar kakav izlaz iz pat pozicije u kojoj se ne samo učesnici u tom sporu nalaze nego i region i šira međunarodna zajednica. Naprotiv.
       Zvanična Crna Gora je ohrabrivala i ohrabruje dijalog, ohrabrivala pregovore, napore da se dođe do rješenja, željela ako već problem ne može da se riješi kratkoročnim potezima da se dogovore mjere koje će vidljivo zamrznuti konflikt, a krupan težak, makar relaksirati transformisati u obećavajućem pravcu.
       Crna Gora vođena nažalost lošim balkanskim, a i skorim iskustvima zna da, kako je rekao nedavno jedan zagrebački profesor, sa zamrznutim konfliktom treba kao sa hranom iz frižidera. Kada se jednom odmrzne, ma koliko bila potrebna i neophodna čovjeku, treba je kušati, ne može se predomisliti, ne može se odustati, da se to uradi pa se samim tim ne može ponovo vratiti u frižider sa nadom da će biti prihvatljivo zamrznuta kao i prethodni put, pokvarit će se, bit će neupotrebljiva.
       Treba otvoriti problem preuzeti odgovornost promišljeno i iskreno i pri tome biti svjestan da je problem takvog intenziteta da nema, objektivno nema i ne može biti opšteprihvaćenih, a trenutnih rješenja koja će zadovoljiti sve, da nema rješenja sukoba i na tome ne treba insistirati već raditi da se sukob, problem, transformiše i da se udare temelji za njegovo rješavanje u vremenima koja slijede.
       Ali zato najveći dio srpskog političkog korupsa u Crnoj Gori, ako ne i svi oni, „od prvog dana za dom spremni“, u prvim ponovo postrojenim borbenim redovima da se kosovska bitka konačno dobije, da se konačno završi. A to bez njih ne može nikako.
       Opšta galama na političkoj sceni u Crnoj Gori. Ponovo u režiji srpskih patriota. Te crnogorska vlast i ovom prilikom izdajnička, ne patriotska. Ne osjeća istorijski trenutak i obavezu da „sad ili nikad“ bude uz definitivne pobjednike za srpsku stvar. Krenuli su sa tužakanjem vlastite države ocu nacije odlazeći na kanabe u Beograd. Pričali su o teškom položaju Srba u Crnoj Gori, o platnom prometu između dvije srpske države, o sledećem popisu stanovništva i svega drugog,...
       U međuvremenu su se i malo dodatno među sobom sporečkali. Najavili su sada već vidljivo kao dio ukupnog svesrpskog patrotskog scenarija da se konačno riješi u regionu „srpsko pitanje“, demostracije obespravljenog srpskog naroda za jesen u Crnoj Gori, kampanju za prikupljanje potpisa potrebnih po Ustavu Crne Gore da bi se održao referendum o poništenju Odluke Vlade Crne Gore iz 2008. godine, o priznanju države Kosovo (da bi do državnog referenduma moglo doći potrebno je prikupti 80 hiljada potpisa građana sa aktivnim i pasivnim biračkim pravom u Crnoj Gori – a šta je to, mali problem, ako se ima u vidu da je 85% građana Crne Gore protiv te odluke Vlade) o potrebi brze, nužne i radikalne promjene aktuelnog Ustava Crne Gore i tako dalje i tako dalje.
       Od demonstracija za sada nema ništa jer se na poziv „centra patriotskog srpstva, Nove srpske demokratije i Srpskog nacionalnog savjeta“ nijesu odazvali svi pozvani i očekivani.
       Naprotiv, i što je još gore okrenuli su se protiv sazivača. Otvorena tuča između Demokratske Crne Gore i njenog političkog pajtosa URA-e sa jedne strane i tzv. Demokratskog fronta sa druge strane. Oružje se ne bira.
       Ko je izdajica ko je patriota. Ko se prodao za novac, a ko iskreno gine za srpske interese. Ko je špijun i saradnik antisrpske vlasti, a ko je nepokolebljiv borac za srpsku stvar.
       Ko politički glumata, a ko dosledno istrajava u patriotskom otporu antisrpskoj politici. Pljušte teške riječi i optužbe. Unutar patriotsko ćeranje pravdano potrebom da se zna ko je ko i na srpskoj strani, doživljava vrhunac.
       Već se potežu tužbe. Pozivaju se sudovi i tužilaštva da posreduju. Srpska čast i obraz će se braniti i pred sudovima države Crne Gore (makar koliko do juče sve to bio instrumentari u službi antisrpske aktuelne vlasti Crne Gore).
       Nema više priče o vanrednim izborima o nelegitimnim državnim institucijama, kada su rezultati poslednjih izbora u pitanju. Sada je fokus definitivno i u cjelini prebačen na prebrojavanja na Srbe i anti Srbe na srpske patriote i izdajnike na one koji će iskreno ići do kraja i one koji su već pokazali svoje pravo antisrpsko lice, one koji su se prodali za šaku dolara, za pokoju sinakuru, one koji su prodali vjeru za večeru.
       Predsjednik države je osjetio potrebu da u jednom javnom nstupu iskaže svoj odnos legitimnih državnih struktura kada su aktuelna politička i ukupna društvena dešavanja u pitanju. Govoreći o prethodno rečenom ponovio je da Crna Gora neće ni ovoga puta nasjesti na provokaciju, pokazati političku i državnu nezrelost i pristati da bude uvučena u bestijalne i nerazumne politikanske igre i ćeranja.
       Ocijenio je da je na sceni nova politička ujdurma u izvođenju lidera sprskih političkih prije svega nacionalističkih i šovinističkih stranaka. Ocijenio je da ništa nije novo da se radi o istoj matrici sa istim i novim njima pridodatim izvođaćima kao što je bilo i 1918. i 1941. i 1948. i 2006, prije toga 1998. godine.
       Govorio je o svima koji i ovoga puta učestvuju u tom anticrnogorskom i antidemokratskom naporu i napadu na državu i njenu građansku i matricu zasnovanu na punoj vjerskoj i nacionalnoj toleranciji.
       Govorio je o neprihvatljivom ponašanju Srpske pravoslavne crkve, ne prvom kada je Crna Gora u pitanju, o napadima njenih prvih ljudi u Crnoj Gori na Crnu Goru i njen aktuelni demokratski državni i društveni projekat.
       Upozorio je na sinhronizovanost u djelovanju unutrašnjih antidemokratskih, a nažalost po pravilu političkih subjekata koji se legitimišu kao srpske nacionalne političke i društvene strukture. Ponovio je da Crna Gora neće posrnuti, da se sa Crnom Gorom tek sada ne može neozbiljno igrati.
       Kao odgovoran državnik upozorio je i rukovodstvo Srbije da nesmotrenim potezima kao što je očigledno duvanje u jedra infantilnim zahtjevima predstavnika političkih Srba u Crnoj Gori, provocira ili doprinosi da se pokuša sa provociranjem novih sukoba u ovoj državi istovremeno sugerišući da se svi okrenemo rješavanju svojih problema pa tako i rukovodstvo Srbije pametnom i promišljenom pokušaju rješenja najurgentnijeg problema vezanog za Kosovo, a da pri tom se ne isprovocira nepotreban problem u odnosima sa bilo kojim susjedom.
       Bio je dovoljno jasan kada je saopštio da je krenula nova kampanja anticrnogorska za sada vidljivo i organizovano i žestoko iz beogradskih medija i da na to treba reagovati kao u svim dosadašnjim prilikama. I stvarno kada se danas čitaju naslovi, udarni u pisanim medijima režimu u Beogradu naklonjenim, naslovi kojima se najavljuju informacije o kretanjima u Crnoj Gori, čovjeku ostaje samo da se prekrsti, da se uhvati za glavu.
       U naslovima ozloglašeni zatvori u Crnoj Gori u kojima se muče tamo neki dobri studenti iz Srbije samo zato što su, gle čuda, fizički napali na službeno lice, na sudiju Osnovnog suda. U naslovima i tekstovima o teškom položaju srpskog naroda u ovoj državi, a kao dokaz težak položaj pripadnicima SPC-a u Crnoj Gori jer država hoće da im oduzme imovinu, da ih pretvori u sirotinju. Iz Beograda odmah i reakcija.
       Predsjednik države Srbije „priznao“ da su odnosi između Crne Gore i Srbije u ovom vremenu dosta komplikovani, da će s tim u vezi pozvati predsjednika Crne Gore da razgovaraju u Beogradu. Na pitanja kako komentariše upravo stavove crnogorskog predsjednika kojima se upozorava na rastuće anticrnogorsko političko, medijsko raspoloženje u Srbiji i provociranje srpskih prije svega političkih struktura u ovoj državi da podižu političke i društvene tenzije u državi, srpski predsjednik ne bi komentarisao prigovore o anticrnogorskoj kampanji u srpskim medijima, ali svjedoči o antisrpskoj kampanji u crnogorskim medijima, pa je valjda zbog toga ocijenio da je dobro da popriča sa svojim kolegom iz Crne Gore.
       Koja izjava da se ne može dati ocjena o medijima koji izlaze u vlastitoj državi, ali zato se ima stav o medijima koji izlaze u susjednoj državi.
       Ponovo gledanje preko plota da bi se vidjelo ono što se želi vidjeti i zatvaranje očiju pred onim što se dešava u rođenoj kući, a što može i do sada je dovodilo dovesti do nereda i u vlastitom dvorištu.












































































          Redakcija Pretplata Marketing Tekstovi tekst Iz starih brojeva Mali oglasi

Designed by Ivan Markovic - XENOX