Evropske institucije su jednoglasno odlučile da otpočnu razgovori sa Crnom Gorom o njenom pristupanju EU. Time je Crna Gora ostvarila još jednu demokratsku pobjedu. Ponovo u junu mjesecu.
       Ovime je Crna Gora pokazala da je ponovo perjanica demokratskih procesa na Balkanu. Jedina je država sa ovih prostora koja počinje pregovore sa EU. Otvorila je svoju ambasadu, smjestila u istu svoju misiju pri EU, odredila ljude koji će je stalno predstavljati u glavnom gradu EU, demonstrirala sve nužno, što govori o ozbiljnosti kojom je dočekala taj poseban dan u svojoj istoriji.
       Sada je izvjesno da je Crna Gora država koja je 1878. godine kao prva sa Balkana primljena u tadašnju Evropu, poslije 150 godina vlastitog lutanja zbog svoje nesebičnosti, konačno na pravom putu da se vrati tamo đe joj je mjesto.Za ovaj uspjeh zaslužni svi. Vaskolika Crna Gora!
       Dva dana je trebalo crnogorskoj političkoj destrukciji da ućuti, da liže rane svog neuspjeha, a onda su počeli da galame ni manje ni više nego o tome da su oni zaslužni za otvaranje pregovora.
       Koje ludilo?!
       Ubrzo posle dobijanja datuma za početak pregovora, najavljeni su i izbori za državni Parlament.
       Aktuelni Parlament će skratiti mandat za nekoliko mjeseci i stvoriti uslove da se bira novi saziv najjače političke institucije u Crnoj Gori. U ozbiljnim demokratskim strukturama razmišlja se i o prijevremenim predsjedničkim izborima i istovremeno održavanju pomenutih sa lokalnim izborima.
       Razlozi za to su i političkog i državnog su karaktera. Počinju pregovori, a njih u kontinutitetu treba da vode nove strukture crnogorske vlasti na svim nivoima, tim prije što se očekuje da će trajati 4-5 godina, što se poklapa sa punim mandatom pomenutih institucija.
       Samo pominjanje izbora opoziciju ponovo baca u komu!
       Koliko do juče tražili su ostavku Vlade koja ništa ne radi, raspuštanje Parlamenta koji je „neozbiljna institucija“, ostavku predsjednika države koji se ne miješa u svoj posao. Tražili su da oni, s brda s dola skupljeni, preuzmu državu i u njoj organizuju život kako oni misle, a sada se toga plaše?!
       Nije uspio bojkot institucija jer neki nijesu uspjeli da se odogovore među sobom pa sada pokušavaju nešto novo.
       Slabi, bez i grama političkog hemoglobina, vječito na infuziji, svjesni da takvi ne mogu da odu na izbore za predsjednika ni šahovskog kluba (neće se naljutiti glavni urednik ovog lista, kao šahovski pregalac decenijama, zbog upotrebe ove možda i nepristojne metafore i poređenja), smislili su novo „spasonosno“ rješenje: svi u široki narodni front koji će konačno promijeniti politička slika o Crnoj Gori!
       Počela je trka. Na sve strane idu telegrami, pozivi poznatim i nepoznatim da priđu frontu čiji „stožer“ predstavlja osovina dvije srpske ekstremne stranke, PZP i NOVA. O malim strankama ne razmišljaju. Problem im je SNP koji neće ponovo u to kolo, koje su po naređenju savjetnika ranijeg predsjednika Srbije zavadili pred ranije izborne provjere.
       U široki narodni front svakodnevno ulazi jedan po jedan, neko prvo lijevom, drugi desnom nogom. Važno je da se zemlja okreće. Našli su pastira u liku Miodraga Lekića, bivšeg ambasadora SR Jugoslavije u Rimu iz vremena Slobodana Miloševića, koji je poslije kratkog razmišljanja prihvatio „tešku“ ulogu i zadatak.
       Iako su mediji pokušali da operu njegovu biografiju saopštavajući da je kao Slobin i Mirin ambasador sjajno branio državu od bombardovanja NATO-a, na prigovore da je podržavao tu politiku junački je izjavio da će se odmah povući i odustati ako iko nađe dokaz da je tom prilikom branio politiku srpskog diktatora. Naivnima bi to trebalo da bude dovoljno...
       Racionalni pitaju: ako je čitav svijet osuđivao tu politiku, i ako se istoj sudi u Hagu, neka gospodin ambasador pokaže kada je napadao tu politiku, kada je o istoj rekao što ružno, ili ne daj, bože, kada je - kao onaj ko je nezadovoljan tom politikom - podnio ostavku i napustio ambasadorsko mjesto?
       Dakle, najširi demokratski front je novi front srpskih nacionalnih, nacionalističkih i šovinističkih ideja i njihovih nosilaca. Na to upozoravaju čak i njihovi vječiti analitičari, ljudi koji su njima davali intelektualnu i drugu podršku godinama. Skreću im pažnju da ne može kao ranije jer bi to bio falsifikat originala, da treba da poštuju Crnu Goru i da to javno saopšte, a da napadaju vlast.
       Ne mogu oni to. Oni hoće da sruše vlast i da mijenjaju Crnu Goru, a to znači izazvati haos u državi, zaustaviti proces pregovora, učiniti državu ponovo zavisnom, vezati je za većeg brata, vratiti je u devedesete ili u neku dalju prošlost. Na njihovim zastavama kojih nema, osim tri uzdignuta prsta vrlo se jasno čita - Dobro jutro, 1918. godina…
       Šta će biti ako osvoje vlast?
       Šta će u obrazovanju i sa obrazovanjem raditi ministar obrazovanja iz NOVE i PZP-a? Kako će pregovore sa Evropom voditi onaj koji je do juče dovikivao da Crna Gora nije zrela i da treba sačekati?
       Šta bi radio ministar policije, vjerovatno lider PZP-a, koji bi pohapsio i bez suđenja stavio u zatvor dvije trećine cijele Crne Gore, suočen sa istinom da je ostao kao sirak tužni bez iđe ikoga?
       Šta da radi MANS i druge kompromitovane antivladine organizacije?
       Šta da rade druge nevladine organizacije koje se zbog nečasnih radnji i nezakonitog trošenja evropskog novca međusobno optužuju i prijavljuju kancelariji EU u Podgorici?
       Sindikat je digao ruke i neće u front, jer neće da se bavi politikom. Umirili su se i radikalni studentski predstavnici.
       Dakle, vođa otpora, crnogorski Tihi i Prle, Mandić i Medojević, sve sa šefom otpora, rimskim diplomatom i profesorom, rade sve da ostvare ono što su ostvarili prije njih neki drugi u državi Srbiji.
       Ako je u Srbiji moglo 16 ili 18 stranaka čak i suprotnih političkih programa da se ujedini u DOS početkom prethodne decenije i da na izborima sruši Miloševića, zašto oni ne bi napravili DOC i nešto slično uradili u Crnoj Gori?! Ne znaju zgubidani da je tada i svijet stao iza ideje ujedinjene srpske opozicije jer se radilo o ozbiljnim ljidima sa ozbiljnim programima a da sada u Crnoj Gori ove iz orkestra za svadbe i sahrane mnogi iz Evrope ne mogu očima viđeti, a što je najgore ne mogu ih gledati ni do juče njihovi u samoj Crnoj Gori.
       U demokratskim političkim strukturama Crne Gore postoji puna svijest da je najveći protivnik njima na sljedećim izborima loša socijalno ekonomska situacija u državi, veliko nezadovoljstvo niskim standardom života, male plate i penzije, veliki broj socijalnih slučajeva.
       Urađeno je istraživanje javnog mnjenja. Mnogi kažu - naručeno, od političkih subjekata u Crnoj Gori. DPS ima podršku preko 43 odsto građana (rekli bi frontovci, kao pravi Srbi-malo li je?), SNP 18 odsto, a onda gužva u šesnaestercu: NOVA 8 odsto, PZP 6 odsto i Pozitivna kao novi subjekat 8 odsto (upućeni bi rekli - kako da ne).
       Zar nije ovo dovoljan dokaz za paniku u redovima „nesalomivih“? Svi zajedno, kada se sabru podaci, osvojili bi tridesetak odsto glasova, a to nije dovoljno za pobjedu. Tim prije što bi koalicioni partner DPS-a, SD dobio preko 6 odsto glasova što bi bilo dovoljno za novu, apsolutnu većinu.
       Crna Gora je država u kojoj je, po riječima predsjednika DPS-a, vječito predizborno stanje. Nije ostao dužan ni ovog puta Vijestima, DANU ni NVO sektoru i političkom šarlatanu Medojeviću.
       Premijer Crne Gore je besomučno podnošenje krivične prijave na sve i svakog u Crnoj Gori ocijenio kao opsjednutost te organizacije koja ulazi u zonu kliničke psihologije.