|
KOMENTAR Šabački Rusi Piše: Piše: Vladann Dinić      Oko promene gazde u „najstarijem listu na Balkanu“, čuvenoj „staroj dami“ zvanoj „Politika“, digla se velika frka, jer su, navodno, novi vlasnici „ruski Šapčani“, a ne „đinđićevi Nemci“.        Prema dosadašnjim podacima prezentiranim javnosti, naizgled, sve je jasno i formalno-pravno čisto, osim što se većina umešanih u čitavu priču oko ove trgovine prave nemuštim i ponaša kao da smo svi mi - blesavi.        Zainteresovaih ima mnogo: neki koji bi hteli da se se vrate u „Politiku“ i nešto ušićare, drugi koji smatraju da su ih „žuti“ namagarčili, a treći čekaju da sve propadne i da „Politika“ jednostavno nestane s tržišta, po poznatom srpskom principu - da komšiji crkne krava.        Žao mi je većine kolega iz „Politike“, naravno, ne i svih, jer su se mnogi debelo okoristili u doba saradnje đinđić - Hombah, otkad je, da kažem najiskrenije šta mislim, počelo posrtanje „Politike“, koje traje i danas.        Iz mnogih reakcija iz same „Politike“ jasno je da su mnogi znali šta se iza brda valja i da je „mračno preuzimanje“ ovog lista ipak bilo mnogima poznato.        Neshvatljivo je da se kao argument protiv trgovaca iz grada poznatog po šabačkoj čiviji navodi to što su od Nemaca kupili „Politiku“ i za to platili koliko su platili.        Pa, u čemu je tu problem? Šta je tu sporno?        Što se firma-kupac nalazi u Moskvi?        Ili, što je prodavac nekadašnjeg srpskog brenda u Nemačkoj?        Za eventualni spor, nadležan je sud u Salcburgu, a ne u Beogradu.        Tu, čini se, ničeg spornog nema, osim ako - ima. Jer, zašto bi se „privatizacija“ novinske kuće „Politika“ razlikovala od brojnih pljačkaških tranziciono-burazerskih privatizacija?        Zar nisu mnoge firme prodate u bescenje? Zar imovina tih firmi nije raskupusana? Zar na ulicama nije ostalo na hiljade i hiljade radnika?        Jeste, pa šta?        To je - tako, bar su nam tako prethodne demokratske vlasti objašnjavale, u tranziciji.        Jer, kako su tvrdili, kasnije će biti bolje? !        Ali, očito nije.        Osim njima. Iz vlasti.        Ako su „Politiku“ kupili „šabački Rusi“ koji već, što znano - što neznano, imaju neke medije i medijske kuće u svom ataru, u svom vlasništvu i pod komandom, a svi se ovde prave da pojma nemaju o tome - zašto bi im bilo onemogućeno da legalno kupe nemački deo od 50 odsto „Politike“?!        Nisam ljubitelj te „šabačke bratije“, naprotiv, ali ne mogu da ih bez ikakvih dokaza, samo zato što tako želim, optužujem da su „Politiku“ otkupili usred noći, a da niko to ne zna?        Tačno je da je kupovina „Politike“ obavljena javno, jer da se na nadležnom mestu - u APR to nije obelodanilo, odmah, sutradan po trgovini, niko to ne bi znao.        Bio sam svedok u „Krugu dvojke“ kad je svaki drugi novinar „Politike“ mahao APR dokumentom o - promeni gazde.        Nije suština u tome ko je (i zašto) kupio „Politiku“. Suština je u tome što se u zemlji Srbiji „ne zna“ ko je stvarni gazda većine medija.        Da li su to ministri? Da li tajkuni? Da li gradonačelnici...?        Jok, kao ne zna se, a zna se, ali to niko ne želi da čačka, jer, ko će ga znati, možda mečka zaigra i pred vratima „njihovih medija“.        Da se tačno zna ko je vlasnik kojih novina, svega ovoga u Srbiji, danas, 12 godina posle „petooktobarske revolucije“ koja nije pokazala očekivani demokratski karakter, ne bi bilo.        Jer, evo, onaj ko zna tačno ko je gazda većine medija i ima papire, neka mi javi.        Objaviću!        Nego da se vratimo na suštinu problema novinske kuće! „Politika“.        Kako je Bodo Hombah postao gazda?!        Da li je tada, beše 2004. godine, to bilo transparetno?        Da li i tada, kao i sada, Vlada Srbije (mislim na ovu narednu) nije imala pojma o tome ko je Nemcima prodao, praktično poklonio srpski brend - „Politiku“?        Da u zemlji Srbiji ima zakona, odavno bi neko objasnio po čijem je nalogu šef Telekoma Branko Radujko, „njihovim medijima“ isplatio dugovanja „Future plus“ i Stanka Caneta Subotića!        Da li je spisak pravila Vlada Mirka Cvetkovića i da li je Branko Radujko bio samo - blagajnik?        Ispostavlja se da je tako bilo, ali sad odlaze i Branko Radujko, i, hvala Bogu, i Nejaki Mirko, pa je moguće zarad „transparentnosti“ da se priupita Raduko ko mu je naredio da jedne medijske kuće isplati, a druge uputi u stečajnu masu „Future plus“...        Da ima zakona, a i ako ih ima, primenjuju se selektivno, bilo bi zanimljivo da saznamo kako je „Kurir“, preko noći od, navodno, antidržavnog lista postao najdržavnije glasilo?        Kako je moguće da je pre pola godine, ili možda neki dan ranije, taj „antidržavni“ list Raje Rodića, koji je u međuvremenu (dok je bio u zatvoru i dok se nije nagodio sa vlastima) ostao bez štamparije i mnogo čega drugog, pokušao da kupi đuture i „Politiku“ i „Novosti“?!        Dakle, pitanje od kog treba poći i iz koga proizilaze svi odgovori, glasi: kako je prvi put „Politika“ promenila gazdu?        Ali, i kako je taj gazda poslovao?        Šta je uložio, a šta odneo u Nemačku?!        Koliko je „Politika“ napredovala, pre bi se reklo nazadovala, pod vlašću od 50 odsto nemačkog kapitala?        Ne, sad, kad su „žuti“ odleteli s vlasti, sve je postalo, preko noći - sumnjivo?        Kako to da se niko i iz same „Politike“, posebno predstavnik države u njoj, još tada nije oglasio s pitanjem: šta se to događa u „Politici“?        I, kad već pominjem državu, zar već devet godina ne postoji zakon po kojem država ne sme da ima udela u medijima?        Postoji, ali se ne primenjuje!        Zašto?        Pa prosto zato što država voli da se meša u medije, bilo ovako, bilo onako...        Pogotovo, onako da utiče, ali da se kao ne zna?!        Uostalom, sad je prilika da se obelodani i kako je „Politika“, praktično na tacni, data Bodi Hombahu.        Samo, mrka kapa da ćemo to ikada čuti jer, koliko znam, na spisku „24 sporne privatizacije“ koje po nalogu EU treba da se preispituju - nije „Politika“.        Nije, jer to nije sumnjivo, ili nije zato što su Nemci bili učesnici u toj, sad se vidi, i te kako sumnjivoj transakciji...        Istina, ne razumem ni „šabačke Ruse“ koji se prave kao da su sa reke Moskva u Moskvi, a ne sa Save u Šapcu.        Kupili su: ima se, može se.        Neka kažu!        I tačka.        Ali ne znam zašto se sad pominju i „Novosti“? E, ako bi se to desilo, onda bi morala da se oglasi i antimonopolska komisija, mada, sudeći po današnjim tiražima, nije jasno da li oni bi bili i monopolisti, jer „Politika“ danas nije ono što je bila pre dolaska Bode Hombaha...        Tu su „Blic“, „Press“, „Kurir“, „Alo“, „Informer“, „Dnevnik“, „Sport“... da ne nabrajam baš sve novine...        Istina, pravi gazda većine novina se ne zna, ali znaće se, kad propadne, kao što su poslenici nekakvog „Ekonomista“, nedavno pretili štrajkom, optužili svog poslednjeg gazdu, eksministra, Božidara đelića, da im je, navodno on bio pravi gazda, ali i da im nije davao plate, a firma je otišla u stečaj.        Ne znam, zaista, da li je đelić stvarno bio vlasnik „Ekonomista“. Možda jeste, a možda i nije. Ali je nejasno zašto su to poslenici „Ekonomista“ obelodanili tek kad je puklo, a ne dok su im cvetale ruže (ako je takvog perioda uopšte bilo) i kada su primali nezarađenu lovu od neprodatih primeraka „Ekonomista“?!        Pratim da se i lider naprednjaka, Aleksandar Vučić, nameračio da se stvari oko vlasnika medija isteraju do kraja, pa i u „Politici“, i da je najavio ukidanje anticivilizacijskog zakona u medijima.        I odmah je dočekan na nož u većini medija, koji su mu spočitavali autorstvo u „Šešeljevom zakonu“, što sad, sa događanjima oko gazdi u medijima, nema nikakve veze.        Ili ima?        Šta tu Vučić ima da se petlja - ko je gazda medija?        A, bogme, ima i morao bi, kao lider najveće parlamentarne stranke u Srbiji. Jer, ako ništa drugo, moralo bi da se zaviri u transparentnost vlasništva onih medija u kojima se još ne zna da je Srbija dobila novog predsednika, da su drugi, a ne prvi, pobedili na izborima...        I to nas dovodi do drugog suštinskog pitanja: da li su stvarne gazde većine medija neki političari, ili gradonačelnici, ili tajkuni?!        Ubeđen sam da boljitka neće biti u medijskoj oblasti u Srbiji dok se ne sazna ko je stvarni gazda kojih novina!        A to i zakon nalaže.        Evo, da pomognem malo: priznajem, kada je reč o listu „Svedok“ i ostalim izdanjima ove kuće, ja sam jedini vlasnik. Hajde sada neka se (pri)jave ostali... Malo morgen ćemo taj film da gledamo, ali nije loše da se s vremena na vreme o tome malo gusla. Zato, ili čitajte novine čiji se vlasnik zna, ili budite veoma oprezni prema novinama čije se gazde kriju iza firmi sa nekakvih egzotičnih ostrva koje i sateliti teško pronalaze…
"Realnost" za Kosovo        U tekstu sporazuma se navodi da će strane ugovornice "nastojati da u skladu sa preporukama Evropske unije, koje predstavljaju političku realnost, unapređuju saradnju u reginu" uz, kako se ističe, poštovanje suvereniteta Srbije.        Rešavanje problema Kosova i Metohije treba da se ostvaruje kroz nastavak započetog dijaloga sa predstavncima kosovskih Albanaca i predstavnicima relevantnih međunarodnih institucija, kako bi se na taj način postiglo realno i održivo rešenje, navodi se u tekstu okvirnog sporazuma tri strane.
|
Menja se nakardni Zakon o informisanju        Zanimljivo je da su najavljene i izmene u Zakonu o informisanju (koji je inače pretohdno izmenjen, i to negativno, na predlog URS-a odnosno G17?!), Zakonu o radiodifuziji i Zakonu o telekomunikacijama. Sporazum predviđa povlačenje države iz vlasništva u medijima.        Ističe se da će strane potpisnice sporazuma "sa posebnom pažnjom ponovo razmotriti izveštaj o medijima Saveta za borbu protiv korupcije".
|
Vraćaju se državni pitomci        U delu sporazuma SNS, SPS i URS, koji se odnosi na obrazovanje, navodi se da je neophono "reafirmisati ustanovu državnog pitomca, koja je postojala pre Drugog svetskog rata".        Najboljim đacima i studentima treba finansirati nastavak školovanja i usavršavanja na najboljim stranim univerzitetima uz obavezu da se nakon toga vrate u zemlju i tako stvoriti novu intelektualnu elitu, stoji u sporazumu.
|
|





|
|